Ponekad u životu se zaboravimo zaustaviti na trenutak i osluhnuti emocije. Ne moramo uvijek vidjeti gdje nas usmjeravaju, dovoljno je poslušati što nam govore o nama samima.

Ponekad naslutimo da se nešto u odnosima s ljudima oko nas zbiva, mijenja na način koji nam se ne sviđa i svijest o tome da ne možemo mijenjati ljude oko sebe, istovremeno nam je otežavajuća i olakotna okolnost. Ljudima je ponekad preteško prihvatiti da nisu svemogući, barem ne u stvaranju okolnosti.
Ali ono što nam uvijek preostaje je otkrivati uvijek nove aspekte samih sebe i učiti iz svake situacije.

Ponekad je puno važnije stati i bivati, od stalnog trčanja naprijed i pokušaja popravljanja svijeta, prije nego što smo shvatili tko smo i što zapravo želimo....

Ponekad u životu, neke situacije nas pogode kao udar groma, i prostrijele nas iznenada kroz sve slojeve duše. Nakon početnog šoka potpuno smo sigurni kojim putem krenuti.
U nekim drugim situacijama doživljaj nije toliko dramatičan, ali je podjednako intenzivan ako moramo donijeti odluku,  a da ni nama samima nije baš jasno što želimo, što zapravo imamo, i što bismo mogli izgubiti.
Takve situacije nas nagrizaju polako, kao valovi koji godinama plešu po stijenama, rastakajući ih i preoblikujući. Ni jedna situacija sama po sebi nije dobra niti loša. Sve ovisi o našoj percepciji, često uobličenoj prema intenzitetu emocija.
I nije lako spoznati što nam govori srce, što razum, a što su samo obrane Ega.
Tada jedino što možemo je udahnuti duboko, i pričekati dan kad će nam stvari biti jasnije, a samim tim i odluke lakše.